milord 55

petak, 23.12.2011.

Sretan Božić i Nova Godina

... jer za njih nije bilo mjesta u svratištu." (Lk 2,7)




Naoči svemu svijetu, dva dlana velikom, nezvani žive i od blizine duša.

Odvojimo sa stola, razmaknimo stolice; što smo učinili, njemu smo učinili.

nedjelja, 04.12.2011.

Kolut na vodi


U ovom danu, preglasnom, trijezne se, preglasani, pravi muževni sati u prvim stopama starosti… kao vijest pod svjetlom, pod danjim, dangubnim.

Ne hodam čvrsto, svijet bi mi mogao pući… zemlje je mnogo, a svijet je mali - kolut na vodi.

Šalim se, žalim, poskakujem kući, tek varam straže, ne dižem ustave… dobri i harni i sudnje vrijeme ne lome rado strance preko koljena.

Nije li i to pomalo djetinjasto?

ponedjeljak, 21.11.2011.

O slobodi


Nitko nije rob. Svi smo mi zarobljeni.

Duh je u čovjeku, uđe i izađe, jedan i jednom. Sve nam je i rod i sud, dah sumnjive sreće podno pusta zraka.

Ne možeš me ti osloboditi, prijatelju, svojom namjerom da vladaš. Osluhni mnoštvo, svi žive zdvojni, svašta po zemlji sja. Moja i tvoja nevolja neće obezbojiti svijet!

Zagrli sve smijehom, ozbiljno lice odaje bijeg i nemar. Ako bar slutiš kamo vrijeme srlja, utihni vješte mage što ih budeš sresti. Usitni se smirom, poslužuj po cesti.

ponedjeljak, 07.11.2011.

Na čekanju



Čekajući ljubav, potvorio sam nebo i zemlju, a nisam otvarao srce.

U ropstvu dana i slobodi noći nisam se uspeo dalje od gležnjeva. Odlučio sam o samoći, moja je prva slava u sto tajni.

Sad volim zvuk čela, glasan, i mirne ljude. Privid je sadržaj vjekova, pohlepa grad na gori, snaga je prezrenih u nemoći silnih da ih pogledaju.

Jedno ostaje vječno: gdje si? I jedno silno: da, Gospodine!

srijeda, 05.10.2011.

Stara ploča



Ulica gubi glasno, da sve prešuti, kao da tjera provalnika, jetka i u milosti - smijeh boli ne pristaje. Svijet i bez te ludosti veliča miline lonca, siline lovca, kao rog u orkestru.

U malo dobra, za malo novca, previše gorkih ljudi riječima zagađuje svijet. Vidio sam: što se više ulizuje, to jače siječe žrtvu. Što je više iluzije, to više časti čekaju i tvorci i teklići.

I ja, pa i ja, u mlakom moru nemara osjećam neba i polja kako se mili meni. Blizljiv, tugaljiv, sirovina, ne marim da sam gol, ulizljiv, bjegljiv, kladljiv, glagoljam ljeposlov. Nitko me ne može nahvaliti koliko mogu sam.

Spomen tebi, starče Milovane, spomeni se i ne osvrći se.

subota, 10.09.2011.

Bablje ljeto


Drage sve babe, evo nama opet bablje ljeto! Čestitam svima!

Teški dani su iza nas. Događaji su definitivno out, događanja su in. Od programa, nakon tajnih i ukradenih, očekujmo friške programe štednje, programe ušteda i uskladbene špar programe, ovaj put zaista nabijene i sa puno adrenalina. Gazda mni, što je dobro za kladionice, dobro je i za dionice! Gazda bu sretan!

Puno je posla, fakat, ono, stare fore, super, znači… sustavno štemati jutarnju support liniju priče iz maximšume - vijesti iz liliputa, filati ljudski, zbog lige i svečanije, … svaki dan puknuti shemu pantač – banski, autentično, dati ton, … dnevni uvid u broš-pravda situejšn, insajt, znanstveno, onak, za šire mase… fakat dobro, super, … može i malo hladnije spike tipa glumište – ratište, full analitično, ... problem turizma i problem švicarskog novca, tumačiti autentično, preskupo je to danas, ... zaostale dijelove eu i ostale političko gospodarske komplekse, tretirati sa razumijevanjem, radi svijeta, nisu oni krivi, … pa onda možemo skoknuti malo u kulturu, pregledati i poučiti, malo stila…, pa uvijek dobro dođe i naglasak na institucije sistema, rulja to traži, jer stvari kao su predsjednik, premijer, penzija, priroda ili phm uvijek nađu kupca, … a i parole tipa posla svima, posla nema, znanje nije roba, zemlja znanj, sve je to hitro haer, smišljen presering donosi taze entertajment, skoro kao jači nagaz, ili nabac, ili nalet ili namir, samo malo manje nego cuker cajke, naš halidić, ili bižuterija ili evergina, ... na koncu, tu su prvenstva, školske godine, torbe (ministarstvu škole i naročito športa ne pakirati!), ...pa, sad, fakat, stvarno, ima toga, ono, guba! … mrak! Kakva kriza, brijem, ej, tko je sad tu autističan?!? Gazda bu fit sretan!

Svim babama i svima koji će to uskoro postati želim zadovoljstvo u životu i radu! Publici želim dobre mobitele, prave, da čuju i kukuriku i kukulele.

Da ne bi bilo kako je bilo: „ Čuješ, ćo, ča jušto mene si ima najti za mi to povidati!?

ponedjeljak, 27.12.2010.

SRETNA NOVA GODINA

Muzika, mirisi, slutanje...
"Evo sve činim novo" (Otk 21,5)



Tren mi je za poći, život za povratak.

Pun čovjek živi u vratima: duh je slobodan, duša priliježe miru. Nisu to ni dlanovi ni lica, riječ oca i dodir majke prhki su temelji i uze. I nešto muzike u sjećanju.

Sunce je vani, unutra mirisi i miline. Obasjan slutnjom, mladić svom sjenom presijeca prag, odlazi da dolazi. Vijek živi ovog čovjeka, godine su mu igra, svijet slavi da se slavi.

Nestalni, sjene su da se pregaze, lica da se zaborave! Ne štedite u ljubavi! Ne kradite od zaborava!

Mač je u čovjeku, nitko se nikog neće sjećati ako ne vidi žrtvu.

ponedjeljak, 20.12.2010.

SRETAN BOŽIĆ

Noć od koje se računa vrijeme
"... jer za njih nije bilo mjesta u svratištu." (Lk 2,7)


Vijest je slijedila mnoštvo: Tvoje su potrebe moja vrata! Dozvoli da se rodim! Dajte i hvalite život, usudite se u pustinju, jer vrijeme je da znate kako razapinju vaši postupci.

Zatečen, sam pod nebom, čovjek je tražio kamo nasloniti glavu. Koji bi pao prenoćiti, noć bi mu razdanila: Dolazi prvi slabi koji pobjeđuje. A mislili su i da Ga nema.

I još je čudnije, nesavladivo, svitalo: u ponoć blago se mirno razvezalo, vatre se nisu htjele gasiti, nebom je širom crtala zvijezda pred neopranim licem i kralja i pastira.

Te noći, dalje od svirke svratišta, sudbina svijeta je povijena. Ponizno boštvo, ni daleko ni davno, crveno od krvi proletera, istinom razgoni priču i prašinu, jer ljude pogoni glad.

subota, 27.11.2010.

Tiha noć



Sjedimo, dok nas ima, pijemo, dok nas ima, pjevamo tiho pjesme dalmatinske, tiho se spušta noć.

Vode velike rijeke sada su moje misli, nigdje ne padne sjena, a da se ne stanem sjećati. Pije me topla večer, miris valova s Levanta.

Ne kanim poći, ne mogu čekati. Nitko ne žuri ustati da mi kaže: ostani! dvije su stope jedna postran druge, dva dana nisu ista!

ponedjeljak, 01.11.2010.

Oproštaj



Kad ždrali lete, ujesen, iznad ljudi, brojniji nego zvijezde osluhuju smrt.

Obdan do podne usahne blisko bilo, izmakne život k'o sjena u suhozid.

Nesmiren, sjeda dužnik, na kratak vijek, na obje strane stola zadrhte srca od stida pred strancem.

Ovo je posljednje mjesto, ovdje krvare oba dlana Kristova.

petak, 22.10.2010.

Historia ante portas


Miris mučene zemlje i dašak bliske bune stalno su u mom uhu i u nozdrvama. Kakva god dođe, promjena donese staro na staro, ozljedu na ranu, odgodu na prigodu...

Uhvatit će me još na vratima, još dok se s vama nadvikujem...

Takav sam: državu božim, zakone baš ne; narod veličam, susjeda pak ne; gusare slavim, pravdom se razmećem; bez djela množim, bez para nadmećem, prav rječnik ravnam da je razlikovni... širinom roboslobodara...

Inatom gradim, inat potpisujem, lak i za preko vode. Od ropstva do slobode, sve igre polusvijeta meni su pune šanse: red, rad i učenje ostavljam za te drukere, šljakere, štrebere, likove bez lajfa i bez kamere, gnjavne... dno dna...

Gnjevan sam kreativac, urbani propulzivac, brijem da voda vri. Znanstveno širim da borbom mirim, tautomeriju tla: psujem, ulizujem, psujem, ulizujem... i bojim se za sebra, i slijedim usud pauka, i stišćem šaku srebra… pljujem i putujem...

Iz magle puka i na me puknu vike i rušenja: "neka uđu glumci!"... i padnu. To viče tko od vike živi, i rušit hoće tko ne pozna gradnju. Svijetla budućnost je kad sile padnu, a kruh ne poskupi, naš polubijeli... sedam kuna cijeli...

Konačno, predah, povijest na vratima, odlučno krenu kiše i vlakovi... negdje na sporednom kolosijeku...

Takav mi je život!


"Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?" (B. Miljković)

nedjelja, 17.10.2010.

Putovanje


Na vrata sreće, bojna i trobojna, preteška za sanjare, htio sam samo ući. Mislio sam: sve ovdje samo viče i sve od galame živi, od priče, nevjere i dvojbe.

Ništa što samo bući nije za drugo nego da tiho padne. Zemlja još nije vrt: da se nasladim sebe, mamila me je zlatom, pašom za jadne, svjetlećim blatom, dramila.

Niti je žaliti travku, niti se s vjetrom tući! Svijet mi je nosio meso i kosti, trgao vreću, skute, misli su kasnile i stizale, gubile mjesec i pute, ali je moje srce ostalo gdje je i bilo.

Onda je moje srce otišlo prema Glasu, pustinjom, da se preda.

Ali, još ne zna što ga nesnom guši.

ponedjeljak, 30.08.2010.

Igra ledenim perlama


Od sile straha i topline kušnje postaje moje srce igra, i još mi leti…. pol metra iznad tla, pol svijeta živi od samih riječi…

Sad moram bdjeti, da ne izgubim trag tragu, a da ne budem blizu… i rataru je jasno da pšenica ne uspije u polju…

Mogu se samo sjećati slobode, osamljen pred vječnošću, jer mi je dosuđen tamni dio dana, a ja ne tugujem...

Ovdje su moje sumnje slijepe, i san već vlada, pa ne zastajem, već samo drugujem…

subota, 21.08.2010.

Stranac

Posadim trešnju, nikamo da ne odlazim, učinio sam čudo čuvajući se sebe, da stranac posred srca baš samcat samuje, dana da mu ne dam. Sve tebi, Gospodine.

Uzalud slavlja, moja je narav sluge i zapuštena, a živa.

Kad zemlju osupnu strasti, razlistaju se srsi po divljim pristrancima, pod perjem planu moći, i već sam htjeti nagao.

U prhu trnu brige, k'o sitne ptice kad zaleti se sokol.

Ja pijan, ohol, koračam preko rupa, i sav sam sam, i samo bih plakao.

Stranac sam, i svi me po tom poznaju.

utorak, 09.03.2010.

Gornja strana svijeta


Sav Jug je smrtno dužan. U Grčkoj 300, Španjolskoj neznamkoliko,u bogatoj Italiji 2000 milijardi eura duga čovjek jedva razumije. Prebiru se novci i otoci.

I ovdje, tek malo južnije od najsjevernijih Južnih Slavena, dugovi u Hrvata, nas, stopu daljih od sjevera, nakon što postoje još južniji, i s jačom slavom roboslobodara, i s širom dušom, sve Južni Slaveni, sve do predužne Grčke, svi od podno gore Karpata i svukud, samo rastu.

Sav takav sjever s južne strane donjeg toka Drave, pa prema jugu, prema sjevernim rukavcima srednjeg toka Save, gdje već umorna rijeka počinje lijeno krivudati na jugoistok, pa se od vijuganja i ravnice više i ne sabireš, i strane svijeta jedva odrediš, upire prstom prema jugu.

Ne čujem dobro, i ne tražim, da jasno saznam što se sve ima sebi u korist o jugu i o dugu, kupljenom pa gubljenom, i o bankama, propalim pa prodanim, po svakom sebi sjeveru naizkotiti, jer i ja gledam prema svome jugu.

Dalmacija, najljepša na svijetu, bijelih gradova, stara i strpljiva, puno je puta i svoje vrijeme dočekala otkad joj ime u Bibliji stoji, a mene teško dočeka.

nedjelja, 07.03.2010.

Prapriča


Eto ti Balkan, u starom ritmu, novi naraštaj potajom i bunom rješava život. Stanu veselja, ne pokleknu sinovi, posive knjige, vrijeme je jedan dan i jedna noć.

Svirke ojade, nepravde dojade, prividi se skupe u legende, od iste vatre kojom se gase i strah od rada i strah rata. Iz plijesni bljesnu bjesovi, vječito gladni site pravde.

Prapriča, nikad rečena: dobro je obmana slabih… riječi i vrijeme ispiru krv i zadahe. Tri koraka dalje: “ora et labora“… krpanja i sitnice.

Lako te ostavljam, Isuse, kao prvi na svijetu, sam vjetar je što govorim. Moje je srce vrelo balkansko, lako me se postidi, lako me zove kukavnim.

U sitnom nađen, u sramoti bezbrige, poželim da me nisi ni vidio ovdje. Ima nešto u pretilom srcu da slatko trne od čeg' struna drhti.

nedjelja, 24.01.2010.

Ime


Riječi je među ljudima koliko sjene među stablima. Tako je danas, toliko je od pradana, tako, dakle, dobro.

Neće se sile nebeske poljuljati, ali kad ime Tvoje zasja u mom sjećanju, obamrijet će mi ruke usred posla. Tako je danas, toliko je od pradana, tako, dakle, dobro.

Ginem za seobu. Tako je danas, toliko je od pradana, tako, dakle, dobro.

I nikad neću naći ime mome trudu.

utorak, 15.12.2009.

Svitanje


Ponovo Božić! Pod rukom Boga, miršu šume široko oko nas...

U sipnji, razdjeljuju se dan i noć; tek se razgoli jutro, a već su dani odbrojeni do velikih vremena...

Takve su sada primorske večeri da mi se tiho tuga sledenila, a misli moje nadimlju planine...

četvrtak, 10.12.2009.

Vrt, mreže


Namiren sam i mogu otići. Gledati kroz prozor...

Sve mile sluge u istom ritmu dobuju: san sinji, blizina duše, toplina tijela, uska vrata…

Putovati, na zemlji, na svojoj…

Kad opet bude popis svega svijeta, da meni nađeš da nisam našao svoj život.

ponedjeljak, 07.12.2009.

Sjećate li se Dubrovnika tih dana?

Smrt u Dubrovniku


Hrvatski vojnik užasnut mre u južnom gradu Dubrovniku, u srcu svijeta, u prestravljeno podne blagdanskog dana Svetog Nikole.

Vrijeme je darivanja: po sretnim dolinama i obalama bez tuge danas se dobroj djeci dolazi s darovima.

Sve sja: vrijes bukti, hukti u uvalama, sumanut pršti vatreni bijes po milom licu dječaka što ga je netom napustila duša.

Sve boli: grad gori, plamte naranče nedozrele, lagane pahulje sivog pepela iz ognja rodnog grada pokapaju mu prste.

Milost i mir svemu napaćenom, i s onim što je jači!

četvrtak, 26.11.2009.

Na strmoj strani dobitka



Nepozvan sjedim gdje nije za sanjare - na strmoj strani dobitka. Dan nosi i nanosi, koliko stane, u njedra junačka, na magare malo, auto puno praha, koliko bude stalo… umimo svijeta!

Čovjek otprosi svoje, a još ga nosi što je za sakriti, jer život ne zna stati sam.

Što zlatom moram zlatiti, u čemu hodati, od kojeg straha platiti, koliko zato prodati, pod svjetlom svijeta stran i slabom srećom dana!? Neopran, neoprezan!

Sretan li sam, a mogu uteći! - moj Bog sve drugo čeka.

utorak, 24.11.2009.

Povratak



Sve prođe, ja odšutim, i hvale i tužaljke. Malo su trava, malo konji vranci.

Stid me okrenuo: kameni, stanci, prvi na gozbama ne vide samo kamo stopom stati.

Dizan i krpan, popravljan, evo, pomlad i postar, dolazim tebi biti drag.

U dvije ruke stane i svijet, ako zagrlim tebe.

četvrtak, 12.11.2009.

Grad na gori



Lomeći led, osamio sam srce i osjetio zmiju sjete u grudima.

Prvi do mene nasmijao se mojoj nevolji, vjetar u granama u lice mi se nasmijao.

Čemu se danas čude pozemljari, sloveći grad na gori, čemu se kite slobodom?

Da smo sanjali, ne da smo živjeli, bilo bi sjene na zidu pod kojim smo naučili trgovati.

petak, 30.10.2009.

Sve sliči istini

Kome govore šume, govori mu Gospodin: sve sliči istini!

Sunce sja samo i svejedno i zemlja stoji stalno otvorena.

Ljepota osame podiže jedra, danas kao u prvom danu svijeta.

utorak, 20.10.2009.

Jesen na brdu nepotrebnih stvari



Jednog sam jutra odvozio staru sobu na smetlište. Raspilio sam veće komade, složio u auto, a žurba, koja mene nikada ne ostavlja, uputila me odmah na to brdo.
Bijaše puno skliskog blata. Isparavale su se netom dovezene hrpe i tužile nebu pritajene vatre. Mirisalo je na snijeg.
Smjesta sam bio okružen znatiželjom izvana, i oboden prijetnjom iznutra. Začas su se skupili novi znanci:
• nazovičuvar, rječit i suveren, jedini ovlašten govoriti na ovom vrhu.
• Ramiz, mlađi, umoran od objašnjavanja i vezan s nekim u daljini.
• žena, starija, nju sam odmah procijenio teškom i zadužio da bude Ramizu majka.
• trojica, još više nepoznatih, malo sa strane i niže, ložili složno vatru u limenoj bačvi.
• i jedan, sam, sjeđaše ne kanti i čitaše; omotala ga bura što na ovim uzvisinama ujesen ne prestaje.
Skoro sam se uzbudio. Peku li ti ljudi išta na tim svojim vatrama? Bože, jesam li se utješio vidjevši da nisam najsirotiji?
Bacali smo skupa daske i ladice, a ja sam smišljao povratak. Pomagači su zagledali komade i nisu nalazili ništa vrijedno: nije to dobro ni za loženje, gori sporo i bez plamena.
Gospođa je noćne ormariće odvajala sebi. Gospođa otvara ladice i baca nešto upornom na kanti: “Čitaj i ovo”. Uporni obara bilježnicu i priklapa je nogom, kao za klanje, kasnije, kad bude imao vremena, ali pustio je mene pogledati.
Pa, bilo je to moje!
Pisalo je:


Predug mi leži prvi dan i služba, ali On hoće samo srce, i ne da da se obeshrabrim.

Sada sam otet životu, i bit ću stjeran u opkole, u opkope, u opsjene...

...u oblak nemaran kao dijete što pušta kišu na ostarjele grane i topi zemlju glasnim, neutješnim daždom.


Pritajio sam se: nitko pravo nije ni gledao.
Priskočio sam čuvaru i svrstao se uz lokalnu vlast. Izgleda da me pozna. Već me bio pitao: ”Ča, niste i vi jedan inžinjer, pa da peljete sam škovace!? Ča, ne poznate našu direktoricu?”
Odahnuo sam: “Skupa smo radili... sigurno vam je jako dobra.”
“Je, ma i ne more biti....” položio je i on svoju slučajnu mudrost uz moju. I ode. Svi koji poznaju vještinu dobrog savjeta, kažu: ne daj se izmjeriti.
Odjednom, bračo, odlazim vam ja. Oslobodio sam se stvari. Uzmaknuli su ljudi u krajolik.
Dolje, kamo se vračam, pred opasnošću svršetka još plešu stare slavjanske vile. Drage, smetene, snene, glinene posude kao svi, samo se truse i slamaju.
Sustižu sitne misli, nemirne kao pčele na letu. Iz pusta kraja gdje riječ ne služi svijetu i ne da nade u naknadu, obnavljam plodna polja taštine.
Nenavikao na trud, zatajit ću i bol u nogama: ti čekaš podno ljudskih nogu.
Da i ja dođem, a mjesto me neće.

četvrtak, 17.09.2009.

Šaka soli



Još prije kraja dana kreću ribari za srećom i probitkom.

Nedugo u suton, u hipu kad se uznemire ptice i zaleprša znakovlje po luci, polude srca u onima koji ostaju i samo prate.

Od sveg na svijetu, što nosi čovjek vječno odlazeći?

Što vuče sobom onaj što se boji, od najboljeg što tvori gradove, od znanja ravnog gori, od zbilje ikad stvorene ljepotom, bol ako stalno ne guši kajanjem, bokove ako ne opaše dobrotom?

Pa i kad slijedi slutnje, pa i za šaku soli, na stazu stislu strahom i samoćom!

četvrtak, 10.09.2009.

Kraj igre



Sat prije sna, leptirić hlepti na svjetlo u blizini.

Njegov izbor, njegova tajna, njegova smrt.

Moj besan, moja voda, moj strmi prt.

Sav svijet je presložila šutljiva mjesečina.

četvrtak, 03.09.2009.

Premda i ako



Dok šutjelo je nebo, sustali su se u mom životu vječit početak i vječno blizu kraj.

Kao presuda i pravda pri stolici sudačkoj.

Uto sam znao: ničega nemam što ću zadržati.

Samo smijeh, svu cestu i svu žurbu, u paru sa mnom dok si i ti.

srijeda, 26.08.2009.

Ljeto




Ljeto i ljetina: snovi se množe, a ruka ostaje prazna, ruke se množe, a snovi ostaju prazni, kako je bilo i bit će.

Razvezujući krila, ja prošutim. Pola je mene sluga noći, i stekao sam varku imena i varku mira.

I, vješto, nešto za me.

I dnevni hod daleko nekakav put bez sjene, gdje umah svijetle i sunce i mjesec i zvijezde.

četvrtak, 20.08.2009.

Putovi



Pogledaj, Gospodine: putove si mi pregazio, od krova prema temelju, sve je u tvojim stopama.

Milijun svega čeka, za vratom i za vratima. Ulja i dana, svejedno, čega god pretjecalo – nedostaje.

Gdje stanem, tu si, ubrzam, dah ti razaznajem. Tako raznosi život, kako se skuplja voda u lokvama.